U nedjeljno jutro, 6. listopada ukrcalo se 60 osmaša naše škole u taj veliki dvokatni autobus. Lagano smo krenuli, neki živčani jer nisu sjeli na željeno mjesto, neki zabrinuti, a neki presretni jer je napokon došlo naše vrijeme i nas odlazak u Vukovar.

Uz dosta glazbe, smijeha i pjevanja, prolazili su sati. Stajali smo nekoliko puta, ali svima nam je bio najdraži McDonald’s. Tih 10 sati vožnje radili smo sve i svašta. Bilo nam je zabavno, neki su spavali, neki razgovarali, neki se bolje upoznali, a neki čak zaljubili…Kad smo napokon došli, svi smo jedva čekali vidjeti tko gdje spava, s kim smo u sobi, kakve su nam sobe i kakvi su učenici iz drugih škola. Skoro smo svi bili zadovoljni s rasporedom učenika u sobi, a ubrzo smo se upoznali i s učenicama drugih škola: Obrovac, Benkovac, Krivodol i Makarska. Otišli smo u sobe pa se uskoro spustili se na večeru. U planu nam je bilo ostati budnima i napraviti veliku zabavu, ali od umora svi smo zaspali prije ponoći.

Sljedeće jutro nestrpljivo i uzbuđeno smo iščekivali što nas sve čeka danas. Nakon doručka krenuli smo na prvo predavanje. Na tom predavanju odlična voditeljica sve nam je lijepo objasnila i pokazala. Objasnila je uzrok i posljedice rata što je većini bilo tužno. Jedan vojnik i bivši sudionik Domovinskog rata pokazao nam je unutrašnjost ratnih zrakoplova, bombe i mine. Ispričao je neka svoja zanimljiva iskustva i priče. Poslije pomfrita i mesa koji su nam bili za ručak, krenuli smo u obilazak muzeja i crkvi. Prvo smo posjetili Gradski muzej Vukovar gdje nam je voditeljica pokazala sve od prastarih mamutskih kostiju do modernih i velikih slika. Žuti dvorac Eltz lijepo je uređen i jako velik. Nije zato bez razloga imenovan najboljim Europskim muzejem 2016. godine.

Nakon ovog posjetili smo još jedan veliki muzej. U pitanju je Muzej vučedolske kulture. Tu nas je voditeljica Nika upoznala sa starim načinom života Vučedolaca, vidjeli smo njihove lubanje, odjevne predmete, obuću pa čak i primjer kuće. U crkvi sv. Filipa i Jakova pogledali smo kratki film u kojem je prikazan Vukovar prije i poslije rata, sve slike razaranja i stradanja. Razgledali smo predivnu crkvu, a svećenik nam je ispričao nešto više, dao svoje mišljenje i pokazao moguća rješenja ovog strašnog rata. Tada smo prošetali i do najatraktivnijeg i najvećeg simbola Vukovara. Popeli smo se na vrh visokog i čvrstog Vodotornja.

S njega smo mogli vidjeti cijeli Vukovar, vidjeli smo njegove rupe i pukotine i fotografirali ga sa svih strana. Ovaj nezaboravni trenutak ostat će nam u sjećanju. Imali smo slobodno vrijeme pa smo prošetali do centra grada, nešto pojeli, popili i nestrpljivo čekali disko. Kad smo došli u sobu, cure su se ubrzo krenule spremati. Osjetilo se stotine različitih mirisa sa svih strana. Šminka je letjela na sve strane, neke su uređivale kosu, neke odjeću, a neke lice.

Sve smo na kraju predivno izgledale i bile potpuno spremne za disko. U disku je bilo odlično, DJ je puštao odlične pjesme pa smo svi izgubili glas vrišteći i pjevajući. Tako izmoreni došli smo natrag u hostel gdje smo se istuširali i razgovarali do kasnih sati. To su bili trenutci koje ćemo pamtiti. Nakon par opomena profesora, ubrzo smo i mi otišli spavati. Bilo nam se teško pomiriti se s činjenicom da sutra odlazimo i da napuštamo ovo prekrasno mjesto. Ujutro, nakon doručka, spremili smo stvari i krenuli prema memorijalnim lokacijama. To je bio najljepši i najtužniji trenutak našeg putovanja. Posjetili smo Trpinjsku cestu, veliku, napuštenu i tužnu bolnicu gdje je sve tako lijepo, a opet do suza tužno prikazano. Nije nam bilo svejedno i svi smo pažljivo gledali i slušali imena branitelja koji su nas doveli do toga što imamo danas.

Imena branitelja vrtjela su nam se po glavi, a kad smo vidjeli sve one bijele križeve i ono veliko prostrano groblje, razmišljala sam o krvi i suzama prolivenim za sve nas koji sad gledamo i fotografiramo ovo groblje. Bili smo i na službeno najtužnijem mjestu Vukovara, na Ovčari. Tamo je 261 naših Hrvata izgubilo živote. Vječna im slava i hvala! Poslije ovih tužnih trenutaka imali smo slobodno vrijeme u centru s kojeg smo se uputili prema dvorani gdje su bili učenici svih škola i gdje smo pokazali svoje znanje na kvizu. Naša je škola bila treća. U kantini nakon ručka pozdravili smo se s ljudima i s ovim mjestom. Bilo nam je žao jer više nikada nećemo biti na ovom mjestu, a bilo nam je tako lijepo.

Uputili smo se natrag kući, u Imotski. Neki su se zaželjeli doma i roditelja, ali sigurna sam da će svi pamtiti ovaj put u Vukovar. Uz prekrasne, malo tužne, ali poučne trenutke na kraju smo svi veselo s pjesmom krenuli kući.

                                                      Lara Kolovrat, 8.b