U ranu zoru, 29. rujna 2019., okupili smo se na autobusnom kolodvoru. Kada smo se pozdravili s roditeljima, polako smo sjedali u autobus. Na početku nitko nije pričao jer su svi bili pospani. Većina nije mogla ni spavati od uzbuđenja, kao npr. ja. Imali smo četiri stajališta do Vukovara. I tako, prolazi sat, dva, tri.. Bila sam jako nervozna i uzbuđena na zadnjem stajalištu jer smo se bližili GRADU HEROJU.  Svidjela mi se Slavonija koja leži između Save i Drave, zlatna polja žita, pašnjaci... Neobično je bilo gledati u daljinu, a ne vidjeti strme planine .Gledaš u to zlato i ne vidiš mu kraja. I kada se činilo da ravnici nema kraja stigli smo u naš Vukovar . Lijep, obnovljen i čist – ne možeš vjerovati da ga je neprijatelj  razorio i  zapalio. Smjestili smo se u Memorijalni centar Domovinskog rata. Udobno smo se smjestili i ubrzo zaspali jer smo bili preumorni od puta.

Sutradan, nakon doručka, u hostelu Dubrovnik imali smo predavanja „ Domovinski rat“ i „Bitka  za Vukovar“. Nakon predavanja, obilazili smo Memorijalni centar. U pratnji vodiča, koji nas je poučio o minama i bombama  te njihovim posljedicama, poseban dojam na većinu su ostavile  slike ranjenih i mučenih ljudi u ratu, njihove slike, odjeća, pisma, sličice,imena zatočenih.... užasavajuće i bolne slike stradalih branitelja nakon okupacije Vukovara.

Nakon ručka uputili smo se u Muzej vučedolske kulture. Tu smo vidjeli zanimljive stvari. Muzej je jako moderan i nov, a sadržava stvari nastale prije Krista. Naučili smo jako puno o ljudima i stvarima koji su živjeli u to vrijeme.

U popodnevnim satima došli smo ispred dvorca Eltz. To je barokni dvorac smješten na obali Dunava u Vukovaru. Dvorac je jedno od najznačajnijih djela barokno-klasicističke arhitekture kontinentalne Hrvatske. Od 1968. u dvorcu je smješten Gradski muzej Vukovar. Oko 16 sati otišli smo u Franjevački  muzej Vukovar. Nakon filma  o Domovinskom ratu, ispred muzeja, mogli smo vidjeti prozirne ploče  s imenima svih poginulih u Domovinskom ratu. S tugom na licima krenuli smo prema hostelu. U večernjim satima krenuli smo u disko. Disko je bio na brodu. Bilo je odlično, svi smo se zabavljali i plesali. Brzo je vrijeme prošlo. Mokri ,kao da nas je kiša smočila, vratili smo se u hostel i još malo zabavljali. Sljedeći dan, nakon doručka, pošli smo u Borovo naselje. Mnogo srušenih objekata, mjesta zatočenih i mučenih...strašno... U blizini je i Trpinjska cesta ili „groblje tenkova“, mjesta gdje su se vodile najžešće  borbe. Nakon „groblja tenkova“ stigosmo na najljepše, najurednije, ali i NAJTUŽNIJE mjesto na kojem sam bila – Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata. Stigli smo i na Ovčaru – mjesto na kojem su neprijatelji  pogubili 200 hrvatskih branitelja i civila te zajedno zakopali  u masovnoj grobnici. Potom smo otišli do Vodotornja , simbola grada Vukovara koji je ostao uzdignut usprkos  svakodnevnom bombardiranju. Vodotoranj se obnavlja i zasigurno će biti najljepši spomenik grada. Posjetili smo i bolnicu. Bolnica je za mene, ali i za mnoge druge, bila najemocionalnije mjesto. Koliko je tu  samo ljudi ležalo! Mjesto bola, krvi, jauka, rađanja, patnje....sve na jednom malom mjestu . Lutke, koje su dočaravale ljude u tim užasnim trenutcima, bile su težak osjećaj.

Ne mogu ni zamisliti kako su se ljudi osjećali u tom teškom i okrutnom ratu!

Taj silni broj žrtava, za nekima se još traga.

Upamtila sam jednu rečenicu koja mi ne izlazi iz glave: „To ne bi mogao napraviti neprijatelj, čovjek, to bi mogao napraviti samo zločinac“.

U Vukovaru je bilo jako lijepo i opet bih htjela posjetiti GRAD HEROJ!

                                                                                            Mija Repušić, 8.b