Dugo iščekivana višednevna izvanučionična nastava je iza nas, kao i terenska nastava. Sada imamo samo hrpu slika i brdo uspomena na lijepe trenutke provedene sa svojim vršnjacima.

25. svibnja u ranim jutarnjim satima nas 49 učenika i 4 profesora (Ivana Petričević, Anđa Jažo, Antonija Puljić i Denis Đerek) krenuli smo put Hrvatskog zagorja. Prije toga svratili smo u Smiljan obići Teslinu rodnu kuću, pogledali smo film o njegovu životu, a okušali smo se i u pokusu u njegovoj ispitnoj stanici. Vrijeme je bilo lijepo, a  mi radoznali i u iščekivanju nastavka putovanja. Nakon ručka krenuli smo put Krašića. Tamo nas je dočekao mjesni župnik te nam ispričao priču o životu blaženog Alojzija Stepinca. Obišli smo i sobu u kojoj je teške dane svoga patničkog života provodio naš blaženik. Nakon kraćeg odmora nastavili smo putovanje do Muzeja evolucije u Krapini. Prvo smo pogledali kratki film o životu neandretalaca, a onda smo u pratnji vodiča obilazili muzej. Predivno iskustvo je prošetati milijunima godina ljudske povijesti u samo nekoliko minuta. Mislim da smo po izlasku iz muzeja nekako počeli više cijeniti ljudski rod. U hotel Krass u Krapinskim toplicama smjestili smo se u ranim večernjim satima. Potom smo večerali, a onda je slijedila zabava u disku. Bilo nam je jako lijepo. Tek nakon diska počela je zabava po sobama do dugo u noć. Nismo bili bučni, ali smo se družili do pred zoru. Vjeđe su nam bile teške, a san brzo došao na oči…

Buđenje! Uf, je li ta razrednica mogla malo kasnije kucati na vrata naše sobe?! E, pa nije! Čekao nas je novi dan, pun mnoštva novih stvari. Nakon doručka išli smo u Tehnički muzej u Zagrebu. U pratnji stručnih vodiča obišli smo planetarij, postav muzeja, a zatim smo opet malo iskušavali Tesline izume. Ručak smo imali u hotelu Krass, a  potom smo nastavili putovanje prema dvorcu Trakošćan. Dvorac nas je sve oduševio, a mnogi od nas su se pitali kakvi su to bili Draškovići kad su izgradili ovakav dvorac, prekrasno opremljen najfinijim namještajem. Nakon Trakošćana obišli smo Varaždin, okrijepili se i osvježili te pohitali u hotel. Pitate se zašto?! Zbog zabave na bazenu,  a i disko večeri. I jedno i drugo bilo je divno. Uživala sam, a i moji vršnjaci.

Treći dan išli smo u Mariju Bistricu. To marijansko svetište stoljećima privlači ljude. Divno je, tiho, spokojno. Obišli smo svetište, pomolili se, kupili hrpu suvenira te otišli u Stubicu. Tamo smo u pratnji stručnog vodiča obišli Muzej seljačkih buna te posjetili i Gupčevu lipu. Zanimljivo je bilo vidjeti da je ova lipa stara nekoliko stoljeća, a ipak donosi plodove. Ručak smo imali u Zagiju. Punih trbuha mogli smo dalje. Čekao nas je obilazak Zoološkog vrta. Zvijeri, zmije, majmuni, krokodili, čimpanze… Rijedak prizor. Kišica nas je krenula blagoslivljati pa smo ostatak Zagreba razgledali panoramski. Potom smo otišli u centar Westgate. Navečer smo opet imali disko večer. Obzirom da nam je to bila zadnja večer u hotelu Krass, nismo štedjeli glasove. Ubrzo je nastupila tišina jer smo svi ostali bez njih.

Ujutro smo napustili hotel sretni. Znali smo da se danas sastajemo sa svojim prijateljima koji nisu išli na višednevnu izvanučioničnu nastavu. Oni su ovog jutra u 7:30 krenuli za Vukovar. Pratila ih je psihologinja Tatjana Rašić. Bili smo u stalnom telefonskom kontaktu s njima. Nakon nekoliko sati vožnje došli smo u Đakovo. Obišli smo središte grada, posjetili smo đakovačku katedralu te išli na ručak u restoran Sokak. Posjetili smo i Državnu ergelu na kojoj se nalaze lipicanci. Konji su nam se radovali, a  i mi njima. Mogli smo ih maziti i vidjeti kako se hrane i njeguju. Zatim smo došli u Hostel Dubrovnik u Vukovaru. Smjestili smo se po sobama. Ubrzo su pristigle i druge škole. Mi smo se posebno radovali desetorici naših učenika. Nije trebalo dugo kako bismo počeli zajedničku pjesmu ispred hostela. Priključili su se svi. Osjetilo se zajedništvo. Na počinak je trebalo oko 23 sata, no nekima je trebalo puno duže. Na žalost naših pratitelja!

29. svibnja ujutro obišli smo crkvu sv. Filipa i Jakova, a nakon ručka uslijedila su dva predavanja – Bitka za Vukovar i Domovinski rat. Poslijepodne smo išli u grad, kupovali suvenire i družili se s vršnjacima iz drugih škola.  Navečer je bilo disko na brodu na Dunavu. Zamislite gušta biti među 260 svojih vršnjaka. Zabavljali smo se, pjevali, plesali. I onda, povratak u hostel.

Ujutro, nakon doručka obilazili smo Kukuruzni put, kompleks Borovo, Vukovarsku bolnicu, Trpinjsku cestu, Muzej na Ovčari te Ovčaru. Potresno je znati da to nije scenarij nikakvog filma nego živa istina koja se prije nekoliko godina dogodila našoj braći.

Nakon ručka krenuli smo kućama. Dugi put od Vukovara do Imotskog kratili smo pjesmom, vicevima, šalama, spavanjem, igricama…

Na kolodvoru su nas dočekali naši roditelji. Poželjeli su nas se, a i mi njih.

Proputovali smo cijelu Hrvatsku uzduž i poprijeko, a opet se vratili na onu našu staru izreku – SVUDA JE POĆI, AL' I KUĆI DOĆI!

                                                                           Marija Olujić, 8.a