PRVONAGRAĐENI RAD NA DRŽAVNOM LITERARNOM NATJEČAJU ZA NAJLJEPŠU BAJKOVITU PRIČU UČENIKA OSNOVNIH ŠKOLA 2024.

SKRIVENI MAŠTOKRAJI ISPOD IVANINA ŠEŠIRA

                        Zora je pokucala na zamagljene prozore. Sofia je navukla vunenu vestu i istrčala iz kuće u još usnuli park. Sa sobom je ponijela svoju staru bilježnicu. U parku je nekoliko dječaka igralo nogomet, a par djevojaka gledalo u svoje „pametne spravice“.

                        Sofia je sjela pod divovski hrast. Rastvorila je staru, prašnjavu bilježnicu. Po njezinim žućkastim stranicama prosuo se svjetlucav prah. Sofia se osvrtala oko sebe i primijetila malo praha u duplji hrasta. Kad je zavukla svoju malu ruku u duplju, izvukla je stari, otmjeni šešir. Iznenađena, prevrtala ga je po hladnim rukama i primijetila je trošnu ceduljicu na kojoj je krasopisom pisalo Ivana Brlić-Mažuranić. Nasmiješila se i obradovala. U tom trenutku nekakav vrtlog blistavih šljokica uvukao ju je u šešir. Sofia je otvorila svoje velike oči i razgledala krajolik. U daljini nazirala se pjeskovita obala i mala, drvena koliba ribara Palunka, a iza nje čađavo kraljevstvo Oleha bana i mile Neve Nevičice. Na desnu stranu protezala se gusta Šuma Striborova, a lijevo se uzdizala strahovita Kitež planina. Bila je zbunjena i iznenađena. U jednom trenutku ukazale su joj se četiri divne djevojke. „Ti si Sofia, zar ne?“ zvonkim glasom prozborila je vila. „Mi smo vile Maštokrajeva i pozdravljamo te u ime našega kralja, blistavoga Svarožića.“ Pokloni joj se i druga. Tada Sofia očiju prepunih znatiželje i uz malo straha upita: „Kako znate tko sam ja? Kako sam dospjela ovdje?“ Vile na to rekoše: „Sve ćemo ti objasniti, mila djevojčice, ali prvo ćemo se predstaviti.“ Istupila je prva, sa svojim bosim nožicama po mekoj travi: „Ja sam vila vatre, Lumena.“ Imala je kosu kao topli plamen na drvenoj baklji, oči blistavije od zvijezda u mrkloj noći, usne poput žarke svibanjske ruže, a haljina joj je sjajila kao blistav rubin. Predstavila se i druga: „Ja sam vila prirode, Lotus.“ Njena kosa bila je poput kore mlade breze, oči kao dva velika, blistava smaragda, a obrazi rumeni poput dviju sočnih jabuka. Haljina joj je bila posuta cvijećem raznolikih boja. Treća vila reče: „Ja sam vila vode, Omnia.“ Njezine su oči bile duboke kao dva modra jezera, kosa joj bijaše spletena od algi, a haljina sva posuta svjetlucavim opalima i crvenim koraljima. Potom je istupila i četvrta vila: „Ja sam vila sunca i topline, Solea.“ Kosa joj se sjajila poput zlaćanih zraka toploga sunca, oči su nalikovale na dva lješnjaka, a haljina joj bijaše sva u zlatu i kristalima. Ona uze Sofijinu ruku i povede je kroz tamnu šumu. Kako su koračale, gusto granje se razmicalo i otkrivalo zlatne i sjajne kule Svarožićevoga kraljevstva. Kad su se približile dvorcu, velika, zlaćana, nakićena vrata rastvorila su se i pokazala svu raskoš Svarožićevih dvora. Kad su stale pred blistavo momče u veličanstvenom, zlatnom odijelcu, odjednom se začuo nježan glas: „Ti si, dakle, mala Sofia.“ „Kako znate moje ime?“ upitala je Sofia uplašenim glasom. „Kako ne bih znao, djevojčice draga, ti si ona koju je naša Ivana odabrala da završi priču“, reče joj Svarožić.  „Kakvu priču?“ zapitala se Sofia. „Vidim da ti vile nisu rekle zbog čega sam te pozvao, ali sad ću ti sve reći. Ivana i njezina briljantna mašta započele su novu knjigu o vilama i vješticama. No, Ivana je, nažalost, preminula i nije ju završila… Budući da dobro nije pobijedilo u priči, svakoga dana prate nas kreštavi smijeh vještica i njihove zle čini. Mi ne dobismo dopuštenje da svoje čini za borbu koristimo dok netko u tu knjigu to ne napiše. Zbog toga si nam potrebna ti“, govorio je sve te riječi u jednom dahu Svarožić. U tom se trenutku u nježnim rukama Soleje stvorila prašnjava, stara knjiga te ona reče: „Sofia, ti moraš završiti ovu knjigu!“ Tada se Lotus sagnula i šapnula joj na uho: „Draga, idemo u Šumu Tihih Glasova, tamo ćeš sigurno dobiti inspiraciju.“ Zaputile su se uskim, pjeskovitim puteljkom u osunčanu šumu. Kad je Sofia kročila svojim žutim, šljokičastim cipelicama u šumu posutu snježnobijelim tratinčicama, sunčanim maslačcima te nježnim ljubičicama, sve raznolike, pernate ptičice tihim, slatkim notama zapjevaše divne melodije. Čupavi zečići izvirili su iz svojih domova prekrivenih mekanom, žarkozelenom mahovinom, dok su nježni leptiri zaplesali zrakom. „Ovdje je sve prekrasno!“ oduševila se Sofia. „Da, Ivana je umjela dočaravati prirodu“, rekla je Lotus dok je razgovarala s divljom paprati koja joj se uspinjala po ruci. „Možemo se smjestiti ovdje“, prozborila je Omnia dok je rukom prelazila po vodi žuboravog potočića. Sofia se smjestila ispod visokog, razgranatog hrasta. „Kako ti ide?“ zapitkivala ju je pomalo nestrpljivo Lumena dok je motala pramen svoje žarke kose oko prsta. „Prilično dobro…“ skrušeno je dogovorila Sofia. „Samo se opusti i slušaj tišinu!“ savjetovala ju je Lotus, gledajući je svojim blistavim, velikim očima. Odjednom se kroz puku tišinu začuo zao, kreštavi smijeh vještica: „Tu ste se skrile!“ Vještica nije bila nimalo nalik vilama. Imala je veliki nos pun gnusnih bradavica, čupavu i oštru kosu, a haljina joj je bila izderana i puna starih zakrpa. Iza nje stajalo je još nekoliko takvih ružnih likova te nasrnuše na vile i na Sofiju. „Moraš nešto napisati u knjigu, tako ćemo se obraniti“, pametno je zborila Omnia. Sofia se primila svjetlucavog nalivpera: „Kad dođoše vještice da napakoste vilama, vila vatre digne plamen da ih proguta.“ U tom trenutku iz Lumenine ruke poletješe sjajne, blistave iskre i buknuše u divlju vatru. Razveseliše se vile i zagrliše Sofiju. Znale su da moraju brzo otići pa potrče do obale. Valovi su se njihali i pljuskali po šarenim kamenčićima na obali. Pred Sofijom su se nazirala prostranstva plavetnila. Zapisivala je rečenice, duge i kratke, slatke, svakojake. Odjednom se naoblačilo. Glasna munja prostrijelila je nebo, a iza carstva crnih borova nazirali su se ogavni likovi vještica. „Sad ćete vidjeti moj bijes“, reče hrapavim glasom najstarija vještica i podigne vatru. Sofia tada napiše u knjigu. „Nasrnuše vještice vatrom, a vile vodom.“ Omnia stade pred razbuktanom vatrom i sklopi ruke. Kiša je pljusnula i potopila vještice koje ispariše. Tada Solea podigne sunce i ispari voda. Osušiše se pokisnule vjeverice, a ptičice zapjevaše pod toplim zrakama. No vrhovna vještica još je umorna stajala ispred vila i Sofije. Baš kad se spremala izvesti neku čaroliju, zgrabila ju je oko struka Lotusina divlja paprat. „Dobro uvijek MORA pobijediti, zar ne?“ neiskreno izusti vještica i ispari u dim. Sve se vile pridružiše zagrljaju sa Sofijom te joj Solea preda privjesak, simbol Maštokraja. U privjesku bila su urezana slova IBM. „Sad je tvoj“, poviče Lumena. „Vidimo se opet u mašti!“ reče Omnia.

                           Tople zrake sunca probudile su Sofiju naslonjenu na hrast. “Kakav ludi dan!“ prozborila je trljajući oči. Njezina prijateljica Julija stala je pred nju i pokazala joj novi mobitel. „Pogledaj, ovo je definitivno najbolja stvar na svijetu!“ rekla je tipkajući po ekranu. Sofia je spustila pogled na šešir u kojemu su stajali nalivpero, bilježnica i privjesak. „Ne! Ovo su definitivno najbolje stvari na svijetu koje čekaju da ih svatko sam otkrije u svom Maštokraju!“ reče Sofia gledajući u zlatni privjesak.

                                                                                           SARA TOLIĆ, 6. A